Video Tour

S obzirom da je Villa Ostrovica krov Nacionalog parka preporučujemo i sadržaje koje su zanimljive za posjetiti.

Želimo, između ostalog, istaknuti da posjedujemo izvor pitke vode.

  • Nacionalni park UNA

Nacionalni park „Una“ prostire se dolinom gornjeg toka rijeke Une, kao i dolinom rijeke Unac, desne pritoke Une sve do rječice Krke na zapadu.

Ovo područje predstavlja jedinstvenu prirodnu cjelinu u ovom dijelu Europe,vrlo vrijednu za očuvanje ukupne krajobrazne i biološke raznolikosti,a posebno zbog:

– položaja na granici tri klimatska područja;
– krških oblika i hidrografije, koji su zajedno sa slivom Korane i Krke jedinstveni u europskim razmjerima;
– reljefnih oblika koji su stvorili jedan od rijetkih prirodnih puteva prema Jadranskom moru;
– mozaičnosti staništa, velike raznolikosti biljnih i životinjskih vrsta, te prisutnosti reliktnih i endemskih vrsta;

  • Stari Grad Ostrovica – 2 km

Izgrađena najvjerojatnije tijekom 15. stoljeća na temeljima starije građevine iz rimskog ili još ranijeg vremena, Ostrovica se nalazila u hrvatskoj župi Lapac i bila u posjedu krbavskih knezova Kurjakovića (kasnije Karlovići). Tim područjem gornjeg toka Une išao je važan prometni pravac u smjeru sjever-jug još iz vremena starih Rimljana, a strmo brdo bilo je idealno za izgradnju utvrde koja ga je nadzirala, tim više što je ispod nje bio razmjerno plitak dio rijeke koji je jahač na konju mogao pregaziti.

Prema nekim izvorima, gradina se u 15. i početkom 16. stoljeća, osim u rukama Kurjakovića, nalazila jedno vrijeme i u posjedu Frankopana, Jurja Mikulčića (koji je poginuo 1495.g.) te Ivana Keglevića. Stalna turska prijetnja koja je bila prisutna nakon propasti srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva 1463. godine, dovela je naposlijetku do pada Ostrovice pod osmansku vlast u prosincu 1523., i takvo se stanje održalo sve do 1878.

Za vrijeme vladavine Turaka fortifikacija je proširena i ojačana, a služila je za smještaj vojne posade. Zapovjednik je u početku (16. i dio 17. stoljeća) bio u rangu dizdara, a kasnije kapetana. Veće proširenje objekta uslijedilo je u vrijeme sultana Ahmeda I., koji je vladao Osmanskim Carstvom početkom 17. stoljeća. Današnje dimenzije građevina je dobila početkom 18. stoljeća, a one iznose 117 metara u dužinu i 83 metra u širinu. Glavni ulaz se nalazi s južne, a sporedni sa sjeverne strane bedema.

Stari grad Ostrovica bila je kroz dobar dio dugogodišnje osmanske uprave sjedište Kapetanije Stara Ostrovica, u čijem su sastavu još bila manja utvrđenja Orašac, Havala, Džisri-kebir (današnji Kulen Vakuf), Čovka i Donji Lapac. Kapetansku dužnost vršili su niz godina članovi bosanske begovske obitelji Kulenović. Poslije oslobađanja Donjeg Lapca od turske vlasti i pomicanja hrvatsko-bosanske granice u neposrednu blizinu Ostrovice, kapetansko sjedište je premješteno dublje u pozadinu, u naselje Prkose, koje se nalazi sjeveroistočno od Kulen Vakufa. I nakon austrougarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine 1878. godine, Ostrovica je ostala u njenom sastavu.

U novije vrijeme vrše se građevinski radovi na sanaciji i restauraciji nekih dijelova ruševnog starog zdanja (ulazna vrata, sjeverna kula), kako bi se ono što više turistički valoriziralo, budući da se nalazi u sklopu Nacionalnog parka „Una“.

  • Martin Bord – 9 km

U strasnom zagrljaju dvije rijeke, na ušću Unca u Unu, ljubomorno čuva svoje čari neponovljiva i vjekovima nedirnuta prirodna ljepota, naseobina Martin Brod. U ovom mjestu se nalazi najveći kompleks slapova u Nacionalnom parku „Una“, a nekad je ovdje postojao veliki broj mlinova i bučnica.

Naselje je poniklo iz srednjovjekovnog grada koji je podignut krajem XIV ili početkom XV vijeka na ušću Unca u Unu, a postoje mišljenja historičara da ovaj stari grad datira iz XIII vijeka. Po zapisima iz 1396 god. ovaj grad se nazivao Konuba. U izvorima se prvi put spominje 1431. godine kada ga je ugarski kralj Sigismund založio Nikoli Frankopanu. U današnjem Martin Brodu nalazi se pravoslavni manastir Rmanj koji predstavlja važno duhovno središte sjeverne Tromeđe (trograničja Bosne, Like i Dalmacije). Narodna tradicija pripisuje njegovo podizanje Katarini Branković (1418/19-1492) – kćerki srpskog despota Đurđa Brankovića i bizantijske princeze Jerine Kantakuzin, a supruzi grofa Urliha II Celjskog.

U starijim dokumentima manastir Rmanj se naziva: Hrmanj, Ajerman, Chermlja, Szermil, Hermanya, Herman, a ime je dobio po Katarininom sinu Hermanu III koji je zbog bolesti mlad umro, te je njemu u spomen Katarina podigla manastir. U narodu se vremenom od imena Herman pretvori u naziv Rmanj, i taj je naziv je ostao do dana današnjeg.

I Martin Brod ima svoju legendu.

Nekad davno izuzetno lijepa djevojka Marta, zaljubila se u momče kudrave kose i garava lica koji je živio tamo preko na drugoj obali Une. Roditelji njeni ni da čuju za tu vezu i ljubav…

Jednog dana u kasno doba krene Marta put Une, zadigne skute od suknje, pa krenu preko broda, svome dragom. Okliznula se na skliskoj unskoj sedri i pala u vodu, a na površini smaragdne vode samo se kratko zadržala njena zlatno-plava djevojačka kosa. Taj gaz, odnosno brod kako ga mještani zovu, prozvaše Martin Brod.

Zbog nesretne ljubavi dvoje mladih ljudi, a u spomen na djevojku Martu i do danas nezaboravljenu zabranjenu ljubav, ovo mjesto je dobilo naziv Martin Brod.

  • Štrbački buk – 12 km

Štrbački buk visine 24,5 m predstavlja najviši i najspektakularniji vodopad u Nacionalnom parku, a njegov postanak se vezuje za tektonska pomjeranja i stvaranje sedrenih naslaga. Početkom XX stoljeća obale ovog vodopada krasili su brojni unski mlinovi što podsjećaju na sojenice, nastambe prahistorijskog plemena Japodi. Sojenice su drvene kuće izgrađene iznad vode, na hrastovim stubovima (pilonima) zabijenim u dno rijeke. Japodi su na ovim prostorima živjeli zadnjih 1000 godina stare ere.

24 km uzvodno od Štrbačkog buka u pravcu Kulen Vakufa, nalaze se Martinbrodski slapovi koji predstavljaju najveći kompleks slapova na rijeci Uni. Pored Milančevog buka, u Martin Brodu možete vidjeti mnoštvo drugih slapova, kaskada i bazena koji se prostiru kroz naselje do ušća rječice Unac u Unu. Dužina ovog površinski najvećeg kompleksa slapova u Nacionalnom parku je 800 m sa ukupnom visinskom razlikom od 54 m.

  • Nacionalni park “Plitvička jezera”

Nacionalni park Plitvička Jezera 1979. godine upisan je u UNESCO-ov ˝Popis svjetske baštine˝ (među prvima u svijetu), a nacionalnim parkom proglašen je 1949. godine. Jezera su smještena na granici dvaju klimatskih područja: maritimnog i kontinentalnog gdje se sukobljuju naizmjenični prodori vlažnog maritimnog zraka i kontinetalnih zračnih struja, te imaju specifičnu pojavu krške hidrografije koji uz bogatu floru i faunu predstavlja neprocjenjivu naučnu vrijednost.

Nacionalni se park prostire na području od 29482 hektara, od čega na šume otpada 22308, vode 217, a na travnjake sa seoskim prostorima 6957 hektara. Sastoji se od 16 jezera koja se stepenasto prelijevaju i silaze jedno u drugo u nizu od 5460 m zračne linije, a smještena su na području između Male Kapele i Plješevice u Lici. Ovaj cijeli kraj na nekim kartama se još uvijek naziva Vražji vrt, zbog svojeg položaja i povijesti. Legenda kaže da su Plitvička jezera nastala nakon velike suše. Ljudi, životinje i bilje, čeznuli su za kapljicom vode. Narod se dugo molio i molio, dok se u dolini nije pojavila Crna Kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom; ona se smilovala narodu i uz jak vjetar i grmljavinu na zemlju je konačno pala kiša. Padala je tako dugo, dok razina vode nije narasla dovoljno, da oformi jezera.